Politika se isplati

Politika nije besplatna!

U Republici Hrvatskoj postoji preko 150 registriranih političkih stranaka od koji su mnoge aktivne tek par mjeseci prije izbora, a neke čak ni tada. Pitanje koje muči mnoge analitičare, komentatore i sveučilišne profesore koji se znanstveno bave proučavanjem političkog konteksta i demokratskih procesa, odnosi se na jednostavno pitanje qui bono tih i tolikih političkih stranaka? Čemu toliko političkih stranki. Koji je tu interes?

Mislim da se u odgovaranju na pitanje qui bono političkih stranaka može pristupiti samom sadržaju pitanja s dvije pozicije, ili perspektive. Prva je antropološko-psihološka i prvenstveno se bavi promatranjem i analiziranjem ljudskog karaktera (na načelnoj razini) u kontekstu odvijanja borbe za moći, no ta perspektiva je poprilično dosadna, budući više-manje uključuje jednoznačnost i ponavljanje već naučenoga. Prvenstveno ovdje mislim na općeprihvaćen karakter lidera i političkih vođa, koji ti, kada im se zamjeriš, na lijep i pristojan način pokažu izlazna vrata stranke, a u tebi (jer si i sam lider i politički vođa - ili se takvim u tom danom trenutku spoznaš) se u tom trenutku rodi ideja o novoj (boljoj, demokratičnijoj, autentičnijoj i narodnijoj) političkoj stranci u kojoj ćeš, je li, ti biti na čelu. Ovdje, naravno, želim ukazati na karakter "ljudi u politici" da sve s njima počinje i završava, pa opet počinje, ako treba, ispočetka. Pogledajte samo recentne primjere ljudi koji su se odvojili/bili izbačeni iz matice stranke, pa onda, čim prije to bolje, osnovali svoju (Josipović, Bandić, Holy, Čačić, Mrak-Taritaš, svi HSP-ovi i svi HSS-ovi...i mnogi drugi...slobodno nastavite niz). A ova perspektiva unutar koje je moguć jedan smislen odgovor na pitanje qou bono je izrazito dosadna jer ponavlja uvijek isto, a to je - JA (me, myself and I).

Druga perspektiva je uvijek dinamična i uglavnom se odnosi na jedan od temelja zapadnog svijeta, civilizacije, Europske unije... a radi se o vrijednosti slobodnog protoka kapitala. Tu drugu perspektivu ću ovdje prikazati kroz analizu nekoliko izvješća Državnog ureda za reviziju, a sva se izvješća odnose na rad i djelovanje političkih stranaka za 2016. godinu. Budući je stranaka toliko puno, odlučio sam se u analizi posegnuti samo za nekoliko parlamentarnih stranaka koje su dostatne da jasno ocrtam ono što naslov ovog teksta želi reći: politika se itekako isplati!

Analiza uključuje izvješća Ureda za slijedeće stranke: Bandić Milan365; HDZ, SDP, Most, HSS, Živi zid, SDSS i HNS. Ovdje ističem dva vida koja su izrazito zanimljiva. Prvi se tiče Mišljenja revizije na situaciju u strankama, a mišljenje može biti bezuvjetno, uvjetno i negativno. Od ovih stranaka bezuvjetno mišljenje su dobile slijedeće stranke: HDZ, SDP, Most i HNS, a uvjetno mišljenje BM365, ŽZ, HSS i SDSS. Ovo znači da pola stranaka koje je ova analiza obuhvatila ne rade posve sukladno sa zakonima i pravilima. Drugi zanimljivi vid se tiče financija s kojima ove stranke raspolažu. Kada bi se svih osam stranaka stavilo u isti koš, onda bi se radilo o zanimljivoj srednjoj tvrtki koja bi imala godišnji prihod od preko 120 000 000 kn i preko 180 zaposlenih. Pojedinačno HDZ i SDP možemo slobodno promatrati kao malu tvrtku s preko 50 zaposlenih i više od 30 odnosno 50 000 000 kn prihoda na godišnjoj razini. I mislim da se tu krije odgovor na pitanje qui bono, jer, HDZ i SDP žele zadržati ovakav status, a sve druge stranke žele biti HDZ i SDP...

Detaljna analiza pojedinog izvješća otkriva nam i kakva je struktura prihoda određene političke stranke tako da jasno možemo (barem od ovih osam analiziranih) podijeliti stranke na one koje većinu prihoda ostvaruju iz državnog proračuna i na one koje većinu prihoda ostvaruju iz lokalnog/regionalnog proračuna (JLS-a), dakle u konačnici od svih nas građana, poreznih obveznika. U prvoj kategoriji imamo HDZ, SDP, Most, HNS, Živi zid, SDSS i BM365, dok u drugoj skupini stoji samo HSS. Vjerujem da situacija nije bitno drugačija ni u 2017. godini nakon lokalnih izbora u svibnju.

Dotacije iz državnog proračuna jasno slijede logiku raspodjele političkih snaga u Saboru (2016te), tako da je na prvom mjestu HDZ s iznosom od 26 744 688 kn, zatim slijedi SDP s iznosom od 20 413 847 kn, zatim Most 10 558 664 kn, zatim HNS s iznosom od 4 542 880 kn, a kada su u pitanju dotacije iz proračuna JLS, onda je situacija slijedeća: HDZ 11 203 470 kn; SDP 7 960 965 kn; HSS 3 335 147 kn i HNS 2 552 355 kn. Jasno je da su dvije najveće stranke u vrhu kada su i prihodi od članarina u pitanju. Tako su članovi HDZ-a u 2016. godini na račun stranke uplatili iznos od 5 873 258 kn; SDP-a 2 448 775 kn; HNS-a 1 340 380 kn i primjerice HSS-a u iznosu od 703 797 kn. Ako iz ovih podataka možemo izvući bilo kakav zaključak, onda je on slijedeći: država vjeruje (pa zato i ulaže toliko u političke stranke) u političke stranke u RH, kao i članovi tih istih stranaka. I dok je s drugim dijelom ovog zaključka sve u redu, ova prva konstatacija nije opravdana, jer u ovom kontekstu Državu predstavljaju i zastupaju upravu članovi političkih stranaka i njihovi politički vođe, tako da se ovdje u stvari radi o cirkularnom sustavu koji hrani samoga sebe, o sustavu koji je samoodrživ. Zahvaljujući našim, zajedničkim novcima, naravno.

Kada su u pitanju ostali članovi društva u kojem živimo, i njihov odnos prema političkim strankama, onda se on možda može sagledati kroz prizmu donacija koje građani uplaćuju političkim strankama. Na tom području situacija je slijedeća: od donacija HDZ je uprihodio 8 172 805 kn u 2016. godini; BM365 1 831 956 kn; SDP 682 175 kn; HNS 637 532 kn dok je od ostalih četiriju stranaka samo HSS skupio iznad 100 000 kn (točnije 194 493 kn). Mislim da nam ovi podatci mogu ukazati koje su to političke stranke i strukture kojima kao društvo najviše vjerujemo (jer se pretpostavlja da ćemo financijski pomagati one političke stranke od kojih najviše očekujemo - drugo tumačenje ovih činjenica može ići u smjeru pomaganja onima koji su najduže na vlasti kako bi oni, u tom svojstvu, naknadno "nama i našima" pomogli - ali to je samo alternativa koja se zdravorazumski nudi...ili možda ovo i nije alternativa, a ono prvo jest ipak samo idealizam?).

Kada kao društvo i Država toliko vjerujemo političkim strankama, koje onda, valjda kako bi opravdali to povjerenje, vode ovaj narod, ovo društvo i ovu Državu, ali i rade mnogo više, onda možemo uočiti i određene pozitivne strane. Stranke su postale (i jesu) relevantan poslodavac (u ovom slučaju se doslovno ne možete zaposliti u stranci bez stranačke iskaznice!). Kada su u pitanju radna mjesta, onda je situacija slijedeća: 2016. godine za potrebe stranke u HDZ-u je bilo zaposleno 73 radnika; u SDP-u 54; HNS-u 28; HSS-u i Mostu 11; SDSS-u 6 i Živom zidu 2, dok BM365 nije bilo zaposlenih. Mnogi će reći, referirajući se na popularne "uhljebe" da stranačke zasluge borbi protiv zaposlenosti ne prestaju s granicom određene stranke, i vjerojatno bi bili u pravu, ali to nije predmet ove analize, no on ipak potvrđuje ideju iskazanu u naslovu, a to je da se politika stvarno isplati i da nije besplatna. Isplaćivanje povećih iznosa PR agencijama još je jedan svijetli primjer izravnog doprinosa političkih stranaka ovome društvu, jer, da nema PR-ovaca, kako bismo znali i shvatili sve velike pothvate i poteze naših vrlih političara.

Još jedan moment koji nam svima može opravdati povjerenje koje iskazujemo u političke stranke, tiče se načina na koji stranke raspolažu s povjerenim im državnim financijskim sredstvima, odnosno, ne toliko način nego rezultat njihova "poslovanja". Ovdje ću iznijeti kakva je financijska situacija, prema izvješćima Državne revizije, u strankama bila dana 1. siječnja 2017. godine. Iako su neke stranke 2016. godinu završile s pozitivnim saldom "na računu", mnoge su zbog ranije prenesenih minusa, ipak godinu započele s minusima, i to neke s poprilično debelim tako da im prijeti i stečaj (što je ironično jer je to možda rezultat i njihova djelovanja i obavljanja javnih službi koje im svi mi, birači, povjeravamo svake četiri godine?). HDZ, iako je 2016. godinu završio pozitivno, u 2017. je krenuo s minusom od 3 209 735 kn. SDP je, suprotno HDZ-u, i 2016. godinu završio minusom koji je tako porastao na 6 596 171 kn zahvaljujući ranijim minusima. BM365 je 2017. godinu počela s minusom od 827 461 kn, a HNS s minusom od 770 654 kn. Ostale stranke su godinu završile u plusu tako da im je i 2017. godina počela s pozitivom, i to Živi zid s iznosom od 421 154 kn; HSS 692 241 kn te SDSS 888 146 kn. U ovoj kategoriji Most je apsolutni rekorder jer je u 2017. godinu (izbornu) krenuo s 3 653 856 kn plusa. Nakon ovih podataka možda bismo trebali ponovno promisliti o ocjeni ovog sustava kao samoodrživog, ali vjerujem da, skupa sa mnom ni vi ne sumnjate da će Država (dakle, svi mi zajedno) ove minuse već nadoknaditi, ako već nije...

Nakon ovog površnog uvida u izvješća Revizije i iznošenja nekih podataka, želio bih istaknuti još nekoliko stvari koje nam mogu pomoći u odgovaranju na pitanje qui bono političkih stranaka i dodatno učvrstiti misao da se bavljenje politikom itekako isplati, tim više ako ti taj/ta lider koji drži sve konce u svojim rukama, ili si bar dobar s njime. Prema Zakonu o političkim strankama i, što je još važnije, prema ustaljenoj političkoj/stranačkoj praksi, sve stranke u RH posluju preko jednog, centraliziranog računa kojim ravna Veliki vođa i onaj kojeg on postavi na tu časnu dužnost. Teritorijalni ogranci političkih stranaka nemaju nikakvu pravnu osobnost ni težinu, i zato ih, u konačnici, tako jednostavno predsjednici stranaka i mogu raspustiti (ako se dogodi nešto što se vrhu stranke ne sviđa, najblaže rečeno - a takvih smo primjera mogli vidjeti i previše...), a ako želiš napredovati u stranačkoj strukturi, moraš prihvatiti i slijediti točno propisani modus operandi. A tamo nigdje ne stoji korak kritičkog mišljenja ili kritiziranja Velikog vođe. Ono što želim ovime reći je slijedeće: mi kao društvo imamo veliko povjerenje u političare, političke lidere i vođe, budući tako blagonaklono i rado dopuštamo da slobodno raspolažu našim novcima, vjerujući u unutarstranačku demokraciju, transparentnost i sustavne kontrole unutar same stranke (u kojoj primjerice, ako nitko nije vidio crne torbe, crnih torbi nije ni bilo...)

Za zaključne misli ove kratke analize izvješća Državne revizije o radu i djelovanju osam parlamentarnih političkih stranaka u 2016. godini, predlažem da svi sebi postavimo nekoliko jednostavnih kratkih pitanja. A ta su pitanja slijedeće: Zašto još uvijek nisam član političke stranke, budući se, kako je razvidno iz ovog teksta, bavljenje politikom itekako isplati? Zašto mi kao društvo toliko vjerujemo političkim strankama, političkim vođama i političarima opće prakse? Zašto su naknade za političko djelovanje koje se dodjeljuju političkim strankama i nezavisnim listama, različitih iznosa, ovisno o jedinici lokalne i regionalne samouprave? Zar je vrjedniji političar u Splitu i Zagrebu nego u Šibeniku i Vukovaru?

Bruno Petrušić

Objavljeno 13.4.2018.